Piše: Igor Šipić Kad vam „zabiju nož u leđa“, vi, tako ranjeni, skamenjeni, vi ste mitski stećak... more srebro i polumjesec tek dovršeni u beskonačnosti ako te uzmem, bojim se rasplinut ćeš se u maglu ako te pogledam, strah me pretvorit ću te u kamen topao s bilom i otkucajem srca .................................... („France je priznao“, ciklus Čitajući Verlainea) Nema poezije u rani bez krvi. Pa valjda nije Isus lagao, kako su nastajala kraljevstva? Rijetko kad se govori o svojoj, uvijek o tuđoj prošlosti. Zato je sve i dopušteno i zataškano, i zato mi mislimo, oprošteno je, platismo, pa činimo što nas volja. I bi tako! Novi valovi zapljuskuju zemlju, more je uznemireno, čudni zrakoplovi lete, križevi nad nama izraz su lica zabrinutog neba, u državi vjere glavni lik ministar je rata... Pa što je onda ljubav? Zabrinutost stećaka za budućnost koja nije, za prošlost koja još uvijek jest!? Od Mostara do Ljube