'Trbušasto brdo' poznatije po turskom nazivu Göbekli Tepe posljednjih je desetljeća privuklo nemalu pozornost javnosti, nemalu pozornost arheološke, znanstvene i civilne javnosti. Jugoistočna Anatolija prodisala je i sve do sirijskog građanskog rata bila je relativno lako dohvatljiva za pustolove i ozbiljne istraživače. Zašto? S obzirom na prirodu otkrivenog, smatra se kako je riječ o najstarijem svetištu na svijetu, starom preko deset tisuća godina. A izuzev toga moglo bi i nepovratno promijeniti uvriježenu percepciju razvoja starih civilizacija i repozicionirati istočnu Anatoliju kao bitnu regiju u globalnom kontekstu ekspanzije čovječanstva. Stočari i poljoprivrednici su preko noći izgubili monopol nad mlađim kamenim dobom, a u igru su zakoračili tajnoviti štovatelji kulta stiliziranih ljudskih silueta i životinjskih bareljefa skrivenih u divovske klinove nalik stiliziranom slovu T. Što je još znakovitije, lokalitet nije izgrađen i napušten nego je stotinama i tisućama godina nadograđivan, uljepšavan i oblikovan u ono što je otkriveno još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nepravedno je zapostavljano i podcjenjivano - prvo pod opaskom bizantske vojne predstraže, a zatim i povezivanjem s krivim vremenskim razdobljima i civilizacijama. Arheolog Klaus Schmidt se nije dao smesti i nakon godina napornog rada ostvario je ono čemu se i nadao - epsko otkriće zbog kojeg će ostati zapisan u povijesti kao 'Heinrich Schliemann 21. stoljeća'. A svemu je kao i uvijek kumovala jedna ljubavna priča, ona s turskom kolegicom Çiğdem Köksal-Schmidt. Njegov rad završio je tragičnim srčanim udarom tijekom plivanja 2014. godine, no ostavština će poslužiti kao temelj za nove ekipe i uspjehe, u trenutku kada je ugledni njemački stručnjak zaključio da se iskopalo tek 5% svega što nas očekuje. Na terenu koji bi mogao biti prepun ovakvih lokaliteta. U dobu koje bi po svemu sudeći moglo prerasti u vrijeme nove arheološke groznice.