Kad se rodimo, zaplačemo, kad se naplačemo, umiremo. Iz filma Ran, Akira Kurosawe Radnja ovog filma događa se u Japanu u 16. stoljeću, podlogu pak čini Shakespeareova tragedija Kralj Lear. Zašto sam odabrao ovaj važan citat kao uvodnik u temu koja naizgled nema izravnog kontakta s povijesnim epom o moćnom kralju, uspješnom gospodaru rata, i trojici sinova međusobno posvađanih do najkrvavijih sukoba? Međutim, ima, itekako ima! Na mojim mapama, iscrtanim, reklo bi se zagušenim, diše se slobodno, nema izbjeglica, čitavi svijet, budisti, islamisti, judaisti, kršćani... povezani su u jednu cjelinu, jedinstveno, metodom Svete geometrije. A što je ona? Čista matrica skinuta sa neba, Plejadski otisak kojeg je taj klaster ostavio na zemlji u posljednjih desetak milenija. Zapravo je to „ta“ predeuklidovska geometrija o kojoj me pitaju a korijene joj nalazim u autokreaciji ili re-kreaciji u sebi već izvedene matematičke matrice. Euklid je dobio na stol gotovu stvar, nešto beskrajno starije i udaljenije od antike. Zašto onda sve religije svijeta ne progovore svojim najmoćnijim oružjem – spram armilarne sfere, armaturnom mrežom kojom su povezali čitavu stvarnost na zemlji. Tada bismo doznali tko smo i što smo, bezbolno, ali ovako, lakše nas je držati u ropstvu. Zato sam posegnuo za tim citatom.